Roditelji nisu uvek birali ime samo zato što im lepo zvuči. U porodicama koje su gubile decu, ime novorođenčeta moglo je da bude povezano sa nadom da će ga sačuvati od iste sudbine.
Tako je Vuk, osim naziva životinje, postao i ime kojem se u narodnom verovanju pripisivala zaštitna moć.
Ime kao zaštita od nesreće
U proučavanju narodnih običaja postoje takozvana zaštitna imena. Njihov izbor izražavao je želju da dete bude zdravo, da poživi i da ga zaobiđe zlo.
Među takvim imenima u stručnoj literaturi navode se Vuk, Vukašin, Vukota i Vučeta, ali i Živko, Živana i Vukosava. Ona nisu bila samo način da se dete razlikuje od drugih, već su nosila i nadu roditelja u njegov opstanak.
Zašto su decu nazivali Vuk
Objašnjenje zaštitne uloge imena Vuk zabeleženo je i kod Vuka Stefanovića Karadžića. Prema narodnom verovanju koje je opisao, majke kojima su deca umirala davale su novorođenčetu ovo ime da bi ga zaštitile od veštica, jer se verovalo da one neće napasti vuka.
Takav izbor pripadao je tadašnjem načinu razumevanja nesreće i bolesti. Kada nisu mogli da objasne ili spreče gubitak deteta, roditelji su zaštitu tražili i u običajima i verovanjima svoje zajednice. www.ucg.ac.me
Želja za životom sačuvana u imenima
Zaštitna imena nisu bila vezana samo za vuka. U istu grupu svrstavana su i pojedina imena povezana sa životom, poput Živka i Živane. Njihova simbolika upućivala je na ono što su roditelji najviše želeli, da dete ostane živo i odraste.
Danas se priča o ovim imenima može čitati kao svedočanstvo o nekadašnjem životu, strahovima i nadama porodica. Ime nije moglo da zaustavi bolest ili promeni sudbinu, ali je u narodnom verovanju predstavljalo način da se detetu poželi zaštita.