Zanimljivo je da se Turci nisu usudili da sami dodirnu kovčeg sa moštima. Zbog velikog strahopoštovanja prema moći svetitelja, naterali su same monahe da iznesu mošti iz Mileševe i na konjima ih prevezu do Beograda. Putovanje je bilo mučno, a svaki Srbin koga bi sreli na putu bio je ubijan ili odvođen, kako niko ne bi javio šta se sprema.
Narodna priča kaže da kada je lomača podignuta, desilo se nešto neočekivano. Dok su Turci urlikali od zadovoljstva, plamen se podigao prema nebu tako visoko i sjajno da je osvetlio ceo Beograd i video se daleko preko Dunava. Međutim, radost osvajača bila je kratkog veka – čim se plamen stišao, sve Turke u gradu uhvatio je iznenadni strah, pa su se razbežali svojim kućama zaključavajući vrata za sobom.
Upravo na tom mestu, na Vračaru, danas se uzdiže veličanstveni Hram Svetog Save, jedan od najvećih pravoslavnih hramova na svetu. Njegova visina od 79 metara i pozlaćeni krst koji se vidi sa svih strana Beograda predstavljaju večni podsetnik na pobedu duha nad nasiljem. Hram je građen vekovima, a njegova izgradnja postala je nacionalni san i simbol vaskrsenja srpskog naroda.
Iako je Sinan-paša spalio telo, nije uspeo da uništi duh svetitelja. Narod veruje da se pepeo Svetog Save rasuo po Vračaru i celom Beogradu i da tako njegov duh živi sa nama i vodi nas u svakoj borbi i nemiru.