Znakovni jezici nastajali su u različitim zajednicama gluvih i nagluvih osoba, pa su se razvijali nezavisno jedni od drugih.
To znači da američki znakovni jezik (ASL), britanski znakovni jezik (BSL), srpski znakovni jezik i drugi imaju različit rečnik, gramatiku i način izražavanja. Čak i zemlje koje dele isti govorni jezik često nemaju isti znakovni jezik. Na primer, ASL i BSL se značajno razlikuju i korisnici ova dva jezika ne mogu automatski da se razumeju.
Znakovni jezici imaju sopstvena gramatička pravila i ne predstavljaju samo „prevođenje“ govornog jezika rukama. Pored pokreta šaka, važnu ulogu imaju izraz lica, položaj tela i ritam pokreta. Lingvisti ih zato smatraju punopravnim prirodnim jezicima, sa svim osobinama koje imaju i govorni jezici.
Postoje i pokušaji međunarodne komunikacije među gluvim osobama, pa se u nekim situacijama koristi tzv. međunarodni znakovni sistem. Ipak, on nije maternji jezik nijedne zajednice i ne može u potpunosti da zameni nacionalne znakovne jezike. Raznolikost znakovnih jezika pokazuje koliko su jezik i kultura međusobno povezani, bez obzira na to da li se komunicira glasom ili pokretom.
