Grnčarstvo u Srbiji predstavlja jedan od najstarijih i najplemenitijih zanata, čiji koreni sežu duboko u praistoriju, čak do Vinčanske kulture. Kroz vekove, veština oblikovanja gline prenosila se s kolena na koleno, čuvajući ne samo tehnike već i dušu srpskog naroda. I danas, u vremenu tehnologija, retke porodice poput porodice Nedić nastavljaju da održavaju taj plamen tradicije, dokazujući da prava vrednost opstaje samo kada se stvara srcem.

Tradicija koja traje skoro vek: Grnčarski koren i duša porodice
Zanat je ovoj porodici doneo ono najlepše, dušu, smirenost i osećaj sopstvene vrednosti. Njihova priča počinje davne 1931. godine, kada su prvi put stupili na grnčarski zanat.. Deka Goran Nikolić predano radi već četrdeset godina, a njegov put bio je slikovit i inspirativan – započeo je u maloj radionici dimenzija svega tri puta tri metra, da bi danas porodica stvarala u prostranom hangaru. U toj radionici danas se može pronaći po malo od svega, a za uspeh su, kako on kaže, podjednako važni kreativnost, umeće, ali i fizička snaga.
Izazovi točka i planovi za budućnost
Najveći izazov za svakog grnčara jeste savladati tehniku rada na grnčarskom točku, a posebno kada su u pitanju veliki, monumentalni ćupovi. Takav rad ne podnosi žurbu, zahteva nedelje upornog vežbanja, strpljenja i ljubavi prema glini. Lokalna samouprava prepoznaje vrednost ovog zanata i pomaže koliko god može.
Proizvodnja ove porodice oslanja se na dva glavna segmenta: saksije i ćupovi s jedne strane, te posuđe za pripremu i sušenje hrane s druge. Vreme izrade svakog predmeta zavisi od tehnike, ali jedno je sigurno: u svaki proizvod utkana je pažnja i iskustvo. Kada pogledaju u budućnost, planovi su jasni i puni nade: žele da deca nastave porodični posao, i da prošire asortiman, unoseći svežinu bez gubljenja duše koju su stekli pre gotovo jednog veka.




